• O Turizmariumu
  • Uslovi korišćenja
  • Kontakt
info@turizmarium.ogledalo.rs
*Turizmarium
  • Razgovori o turizmu
  • Komentari i mišljenja
  • Analize
  • Održivi razvoj
  • Reportaže
  • Vesti
  • Tech
  • Događaji
  • Odabrano
No Result
View All Result
  • EnglishEnglish
  • Razgovori o turizmu
  • Komentari i mišljenja
  • Analize
  • Održivi razvoj
  • Reportaže
  • Vesti
  • Tech
  • Događaji
  • Odabrano
No Result
View All Result
*Turizmarium
No Result
View All Result

Po­slov­no-tu­ri­stič­ki pu­to­pis iz Ukrajine

Nina Kovačević by Nina Kovačević
23 јануара, 2019
in Reportaže, Svet
0
Share on FacebookShare on Twitter

Piše: Zve­zdan Hor­vat, Adi­zes SEE

Po­sled­njih go­di­na sam do­sta pu­to­vao po Ukra­ji­ni i to po me­sti­ma ne ta­ko da­le­kim, ali do ko­jih ni­sam mi­slio da ću ika­da sti­ći. Me­sta zna­na iz pe­sa­ma (Ba­ja­ga i „Voz za Har­kov”),  fil­mo­va (Ode­sa i ste­pe­ni­ce iz Ej­zen­štaj­no­vog fil­ma “Kr­sta­ri­ca” Po­tem­kin) ili spor­ta (Ki­jev po “Di­na­mu”).

Čo­vek se če­sto u ovom po­slu ose­ća kao spor­ti­sta ko­ji od gra­da vi­di aero­drom i sta­dion. Ipak, za­hva­lju­ju­ći do­broj po­slov­noj sa­rad­nji sa ov­da­šnjim kom­pa­ni­ja­ma, pru­ži­la mi se pri­li­ka da po­se­tim ovu ze­mlju u vi­še na­vra­ta, pa i da na­đem ma­lo vre­me­na za obi­la­zak me­sta u ko­ji­ma sam bo­ra­vio (Ode­se, Har­ko­va, Dnje­pro­pe­trov­ska, Ki­je­va). Pri­me­tio sam da su no­vi de­lo­vi svih gra­do­va pre­po­zna­tlji­vo “so­ci­ja­li­stič­ki” i ne baš le­pi. Me­đu­tim,  Ode­sa je je­dan od naj­lep­ših pri­me­ra sta­rog i uglav­nom oču­va­nog gra­da. Na pri­mer, re­no­vi­ra­na Ope­ra je ran­ga Ska­le ili bi­lo ko­je sta­re, svet­ske, oper­ske ku­će. Ste­pe­ni­šte iz “Kr­sta­ri­ce Po­tem­kin” je ta­ko­đe ve­o­ma im­pre­siv­no. Mo­gu sa­mo da za­mi­slim ka­ko je to iz­gle­da­lo u vre­me car­ske Ru­si­je,  u vre­me naj­ve­ćeg sja­ja… No, ov­de ne­ću pre­zen­to­va­ti tu­ri­stič­ke atrak­ci­je ko­li­ko „ma­le” stva­ri ko­je ovu ze­mlju či­ne po­seb­nom.

Go­vor i spo­ra­zu­me­va­nje

O Ukra­jin­ci­ma sam ste­kao ja­ko le­pe uti­ske. Sprem­ni su da uče i do­sta su obra­zo­va­ni. Sklo­pio sam mno­ga po­znan­stva i pri­ja­telj­sta­va ta­mo. Či­ni mi se da smo na pri­lič­no slič­nim ta­la­snim du­ži­na­ma i do­bro se raz­u­me­mo. Ne go­vo­rim ru­ski, ali po­sle ovo­li­ko pro­ve­de­nog vre­me­na ta­mo, do­sta do­bro ga raz­u­mem (ima­ju­ći u vi­du da je po­lo­vič­no zna­nje ujed­no i naj­o­pa­sni­je zna­nje). Imao sam pri­li­ke da raz­go­va­ram sa fi­nan­sij­skom di­rek­tor­kom jed­ne ve­li­ke kom­pa­ni­je oko sat, sat i po. Ona raz­u­me en­gle­ski, ali ga ne go­vo­ri, ja raz­u­mem ru­ski, ali ga ne go­vo­rim. Sve vre­me smo pri­ča­li, ona na ru­skom, ja na en­gle­skom, dok je pre­vo­di­lac se­deo bes­po­slen. Ina­če, mno­go im je sim­pa­tič­no i svi­đa im se ka­da vi­de da ih raz­u­mem ili ka­da ne­što po­no­vim na ru­skom. Ali, i to je bri­ga o kli­jen­tu i pri­la­go­đa­va­nje istom.

Ru­ski vs ukra­jin­ski

Zva­nič­ni je­zik ove ze­mlje je ukra­jin­ski, me­đu­tim še­zde­set po­sto lju­di se slu­ži ru­skim. Na pri­mer, na uni­ver­zi­te­tu se pre­da­je na ukra­jin­skom, dok se na pa­u­za­ma pri­ča na ru­skom je­zi­ku. Dva su raz­lo­ga za ta­kvo de­la­nje. Pr­vi je to što je is­toč­ni deo ze­mlje pod ru­skim uti­ca­jem. Dru­gi je prak­ti­čan – da­ma ko­ju sam ta­mo upo­znao ob­ja­sni­la mi je da su i ona i muž po­re­klom iz za­pad­ne Ukra­ji­ne, ali kod ku­će pri­ča­ju na ru­skom da bi ga de­te na­u­či­lo.

Na­rav­no, dr­ža­va sve vi­še for­si­ra ukra­jin­ski je­zik. Je­dan naš kli­jent, ko­ji je u iz­da­vač­koj de­lat­no­sti, je bio ve­o­ma pred­u­zi­mljiv i pr­vi se se­tio da ob­ja­vi ukra­jin­sku gra­ma­ti­ku (iro­ni­je li – on je iz Har­ko­va ko­ji je pod ru­skim uti­ca­jem). Sva zva­nič­na do­ku­men­ta mo­ra­ju da bu­du na ukra­jin­skom, a lju­di baš ni­su vla­da­li gra­ma­ti­kom, ta­ko da je sva­ko pred­u­ze­će mo­ra­lo da na­ba­vi ovu knji­gu, pa je uspeh “Gra­ma­ti­ke ukra­jin­skog je­zi­ka” bio pri­bli­žan uspe­hu “Da Vin­či­je­vog ko­da”. No, bez ob­zi­ra na že­lje i na­me­re dr­ža­ve da se ukra­jin­ski kao glav­ni je­zik odo­ma­ći na sop­stve­nom te­re­nu, gde god da smo bi­li u ra­du sa kli­jen­tom – se­si­ja je uvek bi­la na ru­skom.

Vo­zom do po­sla

To­kom pro­pu­to­va­nja kroz ze­mlju bio sam pri­lič­no im­pre­si­o­ni­ran nji­ho­vim vo­zo­vi­ma, ne mo­žda to­li­ko iz­gle­dom, ko­li­ko or­ga­ni­za­ci­jom, tač­no­šću i či­sto­ćom… ne­što što je sko­ro ne­za­mi­sli­vo kod nas. Ma­nje/vi­še, svi ve­li­ki gra­do­vi su na oko 500-600 ki­lo­me­ta­ra od Ki­je­va, a ve­ći­na vo­zo­va kre­će oko 10 h uve­če i sti­že oko 7 h sa­ti u, na pri­mer, Dnje­pro­pe­trovsk ili Har­kov, kao i u su­prot­nom sme­ru. Za­po­sle­ni ih iz­u­zet­no pu­no ko­ri­ste, jer je to pri­li­ka da se čo­vek na­spa­va i od­mo­ran kre­ne u rad­ni dan. Za­vid­no sam ih gle­dao i za­mi­šljao ka­ko bi bi­lo le­po da iz No­vog Sa­da stig­nem u tač­ku B na­spa­van i od­mo­ran, ume­sto da dan pre to­ga vo­zim po 4-5 sa­ti.

Tr­ži­šte ogrom­nih mo­guć­no­sti

Ukra­ji­na je ve­li­ka ze­mlja, sa pu­no sta­nov­ni­ka, ko­je ne­ka­ko ni­smo ni bi­li sve­sni kroz ško­lo­va­nje, jer je bi­la deo So­vjet­skog Sa­ve­za. Ipak je če­tr­de­set se­dam mi­li­o­na sta­nov­ni­ka ve­o­ma re­spek­ta­bi­lan broj, po­seb­no ka­da zna­mo da tr­ži­šta u na­šoj re­gi­ji ne pre­la­ze osam mi­li­o­na sta­nov­ni­ka. (Pre de­se­tak go­di­na ih je bi­lo oko pe­de­set mi­li­o­na, me­đu­tim taj broj se zna­čaj­no sma­njio, bi­lo umi­ra­njem, bi­lo zbog mi­gra­ci­ja.) U ta­ko ve­li­koj ze­mlji i po­slo­vi  mo­gu sa­mo da bu­du – ve­li­ki. Ako bi­ste pra­vi­li obič­ne čač­ka­li­ce,  za ta­ko ve­li­ki broj lju­di i to je pri­li­čan po­sao. Mo­že­te on­da za­mi­sli­ti ka­kve sve mo­guć­no­sti ovo tr­ži­šte nu­di.

Bo­ga­ti i “obič­ni”

Stan­dard sta­nov­ni­štva je u pro­se­ku ne­što ni­ži ne­go kod nas. Mo­žda je to sa­mo moj su­bjek­ti­van uti­sak, ali se za­to si­gur­no broj i bo­gat­stvo po­je­di­na­ca ne mo­gu po­re­di­ti sa na­šim bo­ga­tim lju­di­ma. Sa­mim tim, pred­u­zi­mlji­vi lju­di su u ne­kim gra­na­ma ra­di­li di­ver­zi­fi­ka­ci­ju po bo­gat­stvu. Evo pri­me­ra. Je­dan od mo­jih kli­je­na­ta ba­vi se pro­da­jom “sve­ga za de­cu”, od igra­ča­ka, ode­će, obu­će, na­me­šta­ja, hra­ne – sve­ga što mo­že­te i ne mo­že­te za­mi­sli­ti, a što vam je po­treb­no da ne­gu­je­te i (ne)pra­vil­no vas­pi­ta­te (mo­žda raz­ma­zi­te) va­še po­tom­stvo. I to pro­da­je kroz dva lan­ca ma­lo­pro­da­je. Pr­vi je sa stan­dard­nom, svi­ma zna­nom ro­bom u ve­li­kim objek­ti­ma na dva-tri spra­ta, dok je dru­gi la­nac pod na­zi­vom “Na­sled­nik” (sa­da je ime pro­me­nje­no), što će re­ći za bo­ga­tu de­cu – na­sled­ni­ke. Sve što do­tak­ne­te ko­šta ba­rem sto do­la­ra. Glav­ni kon­ku­rent ova­kvih pro­dav­ni­ca je da (bo­ga­ti) ro­di­te­lji la­ko mo­gu da po­ve­du de­cu u ino­stran­stvo gde istu ta­kvu ro­bu mo­gu ku­pi­ti.

Imao sam, ta­ko­đe, pri­li­ku da pri­su­stvu­jem iz­lo­žbi escaj­ga i neo­bič­nom per­for­man­su. Na­i­me, je­dan od na­ših kli­je­na­ta ba­vi se pro­da­jom opre­me za re­sto­ra­ne i za­stu­pa ne­mač­ku po­ro­dič­nu fir­mu ko­ja po­sto­ji sto pe­de­set go­di­na. Broj za­po­sle­nih – sto pe­de­set, iz­u­zet­ne za­na­tli­je ko­je ruč­no pra­ve sre­br­ni escajg. U to­ku raz­go­vo­ra sa jed­nim od vla­sni­ka ne­mač­ke fir­me, ko­ji se sa pu­no ža­ra i lju­ba­vi tru­dio da mi pri­bli­ži i ob­ja­sni iz­ra­du ovih pred­me­ta, ot­krio sam da se po­je­di­ne kri­vi­ne na escaj­gu ni­ka­ko dru­ga­či­je ne mo­gu do­bi­ti ne­go is­klju­či­vo ruč­nom ob­ra­dom. Kao ne­ko ko je dav­no za ma­šin­skog in­že­nje­ra učio, ap­so­lut­no sam mu ve­ro­vao, i ti­me je oprav­dao sva­ki evro ko­ji či­ni ce­nu ovog sku­po­ce­nog escaj­ga. Nji­ho­vi kli­jen­ti su, iz­me­đu osta­lih, i Vla­di­mir Pu­tin i An­ge­la Mer­kel. Elem, za­stup­nik u Ukra­ji­ni od­lu­čio je da oku­pi bo­ga­te lju­de Ode­se u le­pom ho­te­lu i pri­re­di iz­lo­žbu i ma­li per­for­mans. Tri sto­la, sva­ki po­sta­vljen za de­set oso­ba, bi­la su opre­mlje­na naj­ra­zno­vr­sni­jim, pre­le­pim, ruč­no iz­ra­đe­nim, sre­br­nim escaj­gom. Ka­žu da je sva­ki sto ko­štao kao je­dan “lam­bor­dži­ni”. Jed­na vi­lju­ška – če­ti­ri sto­ti­ne evra. Ve­li­ki sre­br­ni sveć­njak ko­ji je kra­sio sto ko­štao je “tri­ča­vih” tri­de­set hi­lja­da evra. In­te­re­sant­ne su bi­le i iz­lo­že­ne ča­še, ka­kve su spe­ci­jal­no iz­ra­đe­ne za Pu­ti­na – kom­bi­na­ci­ja sre­bra i sta­kla, na či­jem se dnu na­la­zi ru­ski grb. Za­hva­lju­ju­ći svo­joj ve­šti­ni i pre­da­no­sti za­na­tu, ovi maj­sto­ri su iz­ra­di­li sa­vr­še­ne re­pli­ke svih naj­va­žni­jih svet­skih kru­na ko­je sam, ta­ko­đe, imao pri­li­ke da vi­dim. Tri­de­se­tak re­pli­ka bi­lo je po­sta­vlje­no na po­sto­lji­ma, pre­kri­ve­ne sa­te­nom, a atrak­tiv­ne ma­ne­ken­ke, uz pri­god­nu mu­zi­ku, su pro­la­zi­le i ot­kri­va­le jed­nu po jed­nu re­pli­ku. Osim što je vr­sni i is­ku­sni za­na­tli­ja, moj sa­go­vor­nik je i tr­go­vac, te je na­kon per­for­man­sa do­pu­stio jed­noj po­sta­ri­joj da­mi da sta­vi na gla­vu ma­lu kru­nu kra­lji­ce Vik­to­ri­je i da se na mo­me­nat i sa­ma ose­ti kao kra­lji­ca. Na pi­ta­nje ko je do­tič­na da­ma, do­bio sam od­go­vor  da je to su­pru­ga čo­ve­ka ko­ji ima naj­vi­še koc­kar­ni­ca u Ode­si – da­kle, pra­va mu­šte­ri­ja i cilj­na gru­pa.

“Do­bra” sta­ra ne­si­gur­na vre­me­na

Na­kon na­por­nih pre­da­va­nja i kon­sul­tant­skih sa­ti mo­ji do­ma­ći­ni su ima­li obi­čaj da me iz­ve­du na ve­če­ru i za­i­sta se ne mo­gu po­ža­li­ti na nji­hov iz­bor re­sto­ra­na, a Ode­sa ih sva­ka­ko ima. Pri­vla­či­lo mi je pa­žnju što smo na­le­ta­li na par­ki­ra­ne naj­no­vi­je mo­de­le “rols roj­se­va” is­pred do­brih re­sto­ra­na. Jed­na­ko sam bio im­pre­si­o­ni­ran bro­jem ve­li­kih auto­mo­bi­la i dži­po­va, a u od­no­su na broj sta­nov­ni­ka sa ni­žim pri­ma­nji­ma. Ka­da je je­dan od vla­sni­ka sa ko­jim smo ra­di­li do­la­zio po me­ne ne­kad je sam vo­zio, a ne­kad su to či­ni­li te­lo­hra­ni­te­lji. I ni­ka­ko ni­sam mo­gao da shva­tim ko­ji je si­stem, za­što jed­nom do­la­zi sa nji­ma, a dru­gi put bez. Ka­da sam ga upi­tao, po­ja­snio mi je da je pre ne­ko­li­ko go­di­na to bio je­di­ni na­čin da se fi­zič­ki za­šti­ti. Me­đu­tim, ka­ko je po­tre­ba za ta­kvom za­šti­tom sve ma­nja, po­vre­me­no ih an­ga­žu­je u ime tih sta­rih “do­brih” vre­me­na.

Sku­pa re­kre­a­ci­ja

Pru­ži­la mi se pri­li­ka i da go­stu­jem u Har­ko­vu, gde su do­ma­ći­ni bi­li jed­na­ko lju­ba­zni i od­ve­li me na ve­če­ru u golf klub. Do­ne­dav­no taj klub ni­je bio pri­stu­pa­čan obič­nim lju­di­ma. Je­dan bo­ga­ti Ukra­ji­nac je za svo­ju du­šu iz­gra­dio golf klub sa de­vet ru­pa ne bi li obez­be­dio se­bi la­ga­nu re­kre­a­ci­ju i ra­zo­no­du. Ali to je bi­lo pre­sku­po čak i za nje­ga. Po­zvao je me­na­dže­ra iz Ita­li­je, do­dao još de­vet ru­pa na te­ren i ši­rom otvo­rio vra­ta „obič­nja­ci­ma”.

Sa­da se ov­de do­gra­đu­je i ho­tel od če­tr­de­set so­ba, a sve u na­di i že­lji da će se špan­ska re­pre­zen­ta­ci­ja baš kod nje­ga sme­sti­ti na sle­de­ćem Evrop­skom pr­ven­stvu u fud­ba­lu.

Uni­form­nost po­nu­de bren­do­va

Glo­ba­li­za­ci­ja je i u Ukra­ji­ni uve­li­ko pri­sut­na, u tom smi­slu da su bren­do­vi isti kao kod nas (ili  kod nas su isti kao kod njih). Sve in­ter­na­ci­o­nal­ne ban­ke ko­je su kod nas za­stu­plje­ne mo­že­te i ta­mo vi­de­ti. Tr­žni cen­tri, mo­je da­me, jed­na­ko su opre­mlje­ni kao i na­ši, te što se šo­pin­ga ti­če, ni­šta se po­seb­no ne pro­pu­šta. Mo­že­te ku­pi­ti ap­so­lut­no istu ro­bu ko­ju ku­pu­je­te i u Sr­bi­ji, sto­ga uko­li­ko vam je iz­go­vor da ide­te u Ukra­ji­nu zbog šo­pin­ga – ne­ma po­tre­be. I da, ne mo­že­mo im za­me­ri­ti na gran­di­o­zno­sti u od­no­su na na­še.

Bes­ko­nač­na pro­ce­du­ra

Kao ne­ko ko do­la­zi iz ze­mlje sa uve­de­nim fi­skal­nim ka­sa­ma bio sam fa­sci­ni­ran ko­li­či­nom go­to­vi­ne u op­ti­ca­ju, to­li­kom da mi u od­no­su na Ukra­ji­nu de­lu­je­mo kao po­jam po­re­ske is­prav­no­sti. Ta­mo, sve što mo­že – pla­ća se go­to­vi­nom. No, usko­ro sam po­la­ko po­či­njao da raz­u­mem ce­lu pri­ču i za­što ima to­li­ko fluk­tu­a­ci­je go­to­vog nov­ca. Po le­gal­no pot­pi­sa­nom ugo­vo­ru i za­vr­še­nom po­slu, is­po­sta­vi­li smo fak­tu­ru za kon­sal­ting uslu­ge, sma­tra­ju­ći da smo ti­me sta­vi­li tač­ku na ceo pro­ces. Me­đu­tim, to je bio tek po­če­tak pe­ri­pe­ti­ja. Pr­vo je tre­ba­lo pre­ve­sti ugo­vor i fak­tu­ru na ukra­jin­ski, zva­nič­no pri­zna­ti je­zik. Za­jed­no sa po­re­skim po­tvr­da­ma sve smo mo­ra­li da ša­lje­mo u Pri­vred­nu ko­mo­ru Ukra­ji­ne uz de­talj­no na­pi­sa­no obra­zlo­že­nje ko, šta, gde, ka­ko, ka­da, ZA­ŠTO… uz od­re­đe­ni skep­ti­ci­zam da je to uop­šte iko i pro­či­tao… Ce­lo­kup­na pro­ce­du­ra je tra­ja­la pu­nih šest me­se­ci dok ni­smo do­bi­li svo­ja za­ra­đe­na sred­stva, te mi je on­da i bi­lo ja­sno za­što u ov­da­šnjim kom­pa­ni­ja­ma pre­fe­ri­ra­ju go­to­vin­ski na­čin pla­ća­nja.

E uz pri­me­se P

Što se sa­mih vla­sni­ka kom­pa­ni­ja ti­če, a ko­je sam imao pri­li­ke da upo­znam, oni su (ko­ri­ste­ći ter­mi­ne Adi­že­so­vog me­to­da) Pa­li­ku­će (E) kao i dru­gde, ali sam ste­kao uti­sak da že­le da se me­nja­ju. Ili je to sa­mo uti­sak na osno­vu onih sa ko­ji­ma sam bio. Pro­bi­ja im i ve­li­ko P, že­lja da se što vi­še i što pre ura­di, i či­ni mi se da ipak to uspe­šno ba­lan­si­ra­ju. Na­čin do­bi­ja­nja po­sla ni­je stan­dar­dan, ne­go se do­sta ra­di na pre­po­ru­ku – vla­sni­ci raz­me­nju­ju is­ku­stva i pre­po­ru­ču­ju je­dan dru­gom, ta­ko da mi je taj pri­stup bio ne­ka­ko neo­bi­čan u po­re­đe­nju sa na­šim obi­ča­ji­ma.

Pri­pre­me za go­ste

U sva­kom slu­ča­ju, u Ukra­ji­ni čo­vek ima šta da vi­di i upo­zna, po­red pri­rod­nih le­po­ta i mo­nu­men­tal­nih isto­rij­skih spo­me­ni­ka, a, ako ne dru­ga­či­je, Evrop­sko pr­ven­stvo je do­bra pri­li­ka, ima­ju­ći u vi­du da vi­še ni­je po­treb­na vi­za.

Pre­u­re­đe­nje gra­do­va, sta­di­o­na, aero­dro­ma, ali i pu­te­va do aero­dro­ma, ja­ko me je pod­se­ti­lo na vre­me ka­da su kod nas or­ga­ni­zo­va­ne olim­pi­ja­de, uni­ver­zi­ja­de i slič­ne svet­ko­vi­ne…

Izvor: GM Business & Lifestyle časopis

Previous Post

Amerika “posle snova”

Next Post

Moj delić Kine

Nina Kovačević

Nina Kovačević

Related Posts

Čudesna planina Tara – da li mi posećujemo nju ili ona nas?
Odabrano

Čudesna planina Tara – da li mi posećujemo nju ili ona nas?

14 октобра, 2021
Njujork, ceo svet u jednom gradu
Reportaže

Njujork, ceo svet u jednom gradu

21 априла, 2020
Moj delić Kine
Reportaže

Moj delić Kine

23 јануара, 2019
Amerika “posle snova”
Reportaže

Amerika “posle snova”

23 јануара, 2019
Prag – simbol lepote i svedok vekova
Reportaže

Prag – simbol lepote i svedok vekova

23 јануара, 2019
Od gra­da do gra­da
Reportaže

Od gra­da do gra­da

22 јануара, 2019
Next Post
Moj delić Kine

Moj delić Kine

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Kako da zabeležiš jedinstvenu pojavu na nebu uz vivo inovacije u tehnologiji snimanja

Kako da zabeležiš jedinstvenu pojavu na nebu uz vivo inovacije u tehnologiji snimanja

31 јануара, 2023
Kina gradi prvog DIGITALNOG BLIZANCA na svetu

Kina gradi prvog DIGITALNOG BLIZANCA na svetu

31 јануара, 2023
Plan za idealan zimski dan

Plan za idealan zimski dan

26 јануара, 2023

Kalendar događaja

Today
Пон
Уто
Сре
Чет
Пет
Суб
Нед
п
у
с
ч
п
с
н
30
31
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
1
2
3
4
5
*Turizmarium

© 2020

Navigate Site

  • Razgovori o turizmu
  • Komentari i mišljenja
  • Analize
  • Održivi razvoj
  • Reportaže
  • Vesti
  • Tech
  • Događaji
  • Odabrano

Follow Us

No Result
View All Result
  • Razgovori o turizmu
  • Komentari i mišljenja
  • Analize
  • Održivi razvoj
  • Reportaže
  • Vesti
  • Tech
  • Događaji
  • Odabrano

© 2020

Login to your account below

Forgotten Password?

Fill the forms bellow to register

All fields are required. Log In

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.

Log In